''Ako ti jave da sam pao...''

...

18.01.2016.

D.Dž.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom...

...jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti, niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.

 

- Dario se sam voli.

18.01.2016.

II

Sjetih se sad one vijesti koja je izbačena prošle godine na Klixu. Možda čak i na današnji dan. Kažu, ukida se blogger. Ljudi moji, ne sjećam se kad me neka vijest toliko potresla, pa čak iako ni tada nisam bila uopšte aktivna tu. Ne znam, mnoge lijepe stvari me vežu za ovo mjesto. Koliko sam samo djevojaka upoznala uživo. Sad se skoro pa i ne čujemo, ali često vas se sjetim. Vidim, jedna se udala, druga je pred udaju, treća je u dugoj vezi (nadam se i sretnoj), četvrta također... Sve mi nekako djelujete sretno i ispunjeno. Vaša ja vam želim da budete takve čitav život!

17.01.2016.

Trenutak slabosti.

Ne znam kako se uopšte sjetih da posjetim blogger, ali jesam i evo sad vidim da sam otvorila blog prije 7 godina. Ljuta sam na sebe jer sam izbrisala sve postove, baš bi bilo lijepo pročitati sada neke od tih stvari s obzirom da se u mom životu štošta promijenilo. A kako i ne bi za 7 godina... Posjetila sam i tatin blog (on je vjerovatno jedan od prvih bloggera) i neki postovi me baš dirnuše i rasplakaše.

Neki dan sam bila na kafi s momkom s kojim sam provela dvije ipo godine života. Divno je što i dalje možemo razgovarati o svemu. Rekao mi je da je počeo ponovo da se zaljubljuje u mene. Nakon kratke diskusije, shvatili smo da to ne bi bilo zdravo i vratili se univerzalnim temama. Ja imam nekoga novog u svom životu, a vidim da je i njemu krenulo na bolje.

 Zahvaljujući bolnici u kojoj radim kao volonter, odnosno odrađujem pripravnički staž počela sam da mrzim taj posao. Količina tračeva, zabijanja noževa u leđa, izmišljanja gluposti i laži samo da bi nekome naštetio je nemoguća. O maltretiranju nas pripravnika neću ni da pričam. Od ponižavanja, pa nadalje. Istina, znala sam i prije da je situacija u bolnicama katastrofalna, ali ovoliko? Pojma nisam imala. Srećom, ugovor mi ističe sredinom februara. Samo želim da se nikad ne razbolim. Ne želim više da ulazim gore i gledam te ljude. Nekako se baš iznerviram kad me pitaju što sam iznenađena time. Ajde, odjebi. Ne znam. Čovjek bi se ponadao da je makar u bolnicama druga stvar, pa eto, sad me krivi zbog toga. Ja sam onaj tip osobe koja sve ljude posmatra kao dobre, pa se razočara. Elem, da završim s tim - nadam se da ću radit u koliko toliko normalnoj ustanovi kad završim sve što sam planirala.

Općenito: radim (em nisam zadovoljna, em nisam plaćena), prošle godine sam se ponovila autom, a ove godine je u planu fakultet. Na ljubavnom planu ne cvjetaju ruže (prije bih rekla da samo trnje izrasta), ali i to će vjerujem doći na svoje. Što se tiče mog zdravlja, standardni problemi s leđima (pa mi zbog toga još teže pada taj tz. posao). Kako trenutno radim na neuropsihijatriji, požalim se doktorici (nekadašnjoj profesorici) za moj problem sa nesanicom, pa mi je dala neke tablete na biljnoj bazi, koji mi na moje iznenađenje pomažu. Napomena: ovaj posto je vjerovatno posljedica moje psihičke labilnosti, pa je samim tim prvi (?) i zadnji koji ću napisati. Lijepo je vidjeti da neki ljudi i nakon 7 godina pišu. Čitam vas.


''Ako ti jave da sam pao...''
<< 01/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31